Suvremena Hrvatska

Proces nastanka suvremene hrvatske države započeo je krizom komunizma u Istočnoj Europi potkraj 1980-ih te jačanjem demokratskih pokreta s obnovom višestranačja. Pokazalo se da su se takvi pokreti, od Baltika do Jadrana, svrstali na stranu narodnih zahtjeva za samoodređenje, što je pak vodilo raspadu višenacionalnih socijalističkih država i osamostaljivanju njihovih federalnih jedinica. U Hrvatskoj je taj proces imao mnoge specifičnosti i protivno volji hrvatskoga naroda nije se ostvario mirnim putem. Za hrvatski narod borba za demokraciju značila je i borbu za hrvatsku državu.

Borba za neovisnost

Jugoslavija je nakon smrti predsjednika Josipa Broza Tita 1980. zapala u ekonomsku i društvenu krizu; obnovljena su politička sučeljavanja republičkih vodstava oko pitanja državnog uređenja, političkoga pluralizma, republičkih ekonomija i dr. Osnaženi su različiti nacionalni zahtjevi te na drugoj strani unitarističko jugoslavenstvo, napose u Srbiji, nekim saveznim ustanovama i u vrhu JNA.

Potkraj 1989. u vodstvu Saveza komunista Hrvatske (SKH) prevladala je reformistička struja, što je dovelo do raspisivanja prvih slobodnih višestranačkih izbora. Održani su u travnju i svibnju 1990, a na njima je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), stranka koja je zajamčila obranu nacionalnih interesa. Vođa HDZ-a Franjo Tuđman izabran je u Saboru za predsjednika Predsjedništva. Slijedilo je donošenje novoga Ustava (22. XII. 1990) te je nakon referenduma (19. V. 1991) prihvaćena Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske (25. VI. 1991). Potom je donesena Odluka o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ (8. X. 1991), tj. Jugoslavijom kao cjelinom.

Kroz dezintegraciju SFRJ i zaoštravanje krize političko je vodstvo Srbije, koje je te procese i samo poticalo, aktualiziralo i velikosrpsku politiku, pozvavši, na čelu sa Slobodanom Miloševićem, na borbeno okupljanje svih Srba. Manipulirajući s položajem srpskoga naroda u Hrvatskoj, ono je potkraj srpnja i u kolovozu 1990. potaknulo i potpomoglo pobunu srpskih ekstremista, koji su 25. VII. 1990. proglasili Deklaraciju o suverenosti i autonomiji srpskog naroda, a 21. XII. Srpsku autonomnu oblast Krajinu, za koju su 1. IV. 1991. objavili da se odvaja od Hrvatske i priključuje Srbiji.

Oružani sukobi počeli su u ožujku 1991, uz postupno sve otvorenije priklanjanje JNA srpskim pobunjenicima. Sabor je 26. VI. 1991. donio Zakon o obrani, kojim su ustrojene hrvatske oružane snage. One su bile znatno slabije od JNA, koja je 1990. oduzela oružje namijenjeno teritorijalnoj obrani na području Hrvatske. Od kolovoza 1991. početni sukobi prerastaju u izravnu agresiju JNA te Srbije i Crne Gore, pa je Hrvatska bila prisiljena voditi obrambeni rat, nazvan Domovinskim ratom, u kojem je do okončanja 1995. na hrvatskoj strani bilo oko 14 000 poginulih vojnika i civila.

Od kraja 1991. pod nadzorom srpskih pobunjeničkih snaga bilo je oko 26,5% Hrvatske (oko 15 000 km²); na dijelu toga teritorija proglašena je »Republika Srpska Krajina« (19. XII. 1991). Hrvatsko stanovništvo bilo je terorizirano i proganjano; zbog oružanih sukoba bilo je potkraj 1991. oko 550 000 prognanika, a poslije još i 200 000 izbjeglica iz iz Bosne i Hercegovine (BiH).

Tijekom jeseni 1991. više hrvatskih gradova bilo je izloženo topničkim i raketnim napadima (Vinkovci, Osijek, Karlovac, Sisak, Gospić, Zadar, Šibenik, Dubrovnik i dr.). Posebno je teško razoren Vukovar, u kojem je od kraja kolovoza do sredine studenoga 1991. u napadima JNA i srpskih paravojnih snaga ubijeno oko 2000 ljudi (od toga oko 1100 civila). Iako su srpske snage naposljetku ušle u Vukovar, on je zbog herojske obrane postao simbolom hrvatske borbe za neovisnost.

Radi rješavanja jugoslavenske krize Europska zajednica (EZ) pokrenula je u rujnu 1991. mirovnu konferenciju, a njezina Arbitražna komisija zaključila je 29. XI. 1991. da je SFRJ »u procesu dezintegracije«. Stoga su članice EZ-a 16. XII. 1991. odlučile priznati neovisnost jugoslavenskim republikama u postojećim granicama, pod uvjetom da ispunjavaju određena demokratska načela. Tako je 15. I. 1992. priznata neovisnost Hrvatske i Slovenije, koje su 22. V. 1992. primljene i u Ujedinjene narode (UN).

Nakon petnaestak pokušaja sporazumno je primirje između hrvatskih snaga i JNA postignuto 2. I. 1992. Na taj je način omogućena mirovna operacija UN-a u Hrvatskoj. Na pobunjenim područjima i nekim susjednim dijelovima zahvaćenima sukobima uspostavljene su Zaštićene zone UN-a (UNPA – UN Protection Areas) pod zaštitom UN-ovih mirovnih snaga (UNPROFOR – UN Protection Force), uz dodatni pojas koji se trebao razvojačiti (tzv. ružičaste zone). JNA se povlači iz Hrvatske te strateški podupire srpske snage u BiH, u kojoj rat započinje početkom travnja 1992. Taj rat dodatno je zakomplicirao geopolitičke i strateške okolnosti u kojima je Hrvatska branila neovisnost, jer su pobunjeni Srbi u Hrvatskoj usklađivali ratno djelovanje sa srpskim snagama u BiH, a u političkom smislu sa samoproglašenom Republikom Srpskom.

Na parlamentarnim i predsjedničkim izborima u kolovozu 1992. pobijedio je HDZ i njegov predsjednički kandidat Franjo Tuđman (reizabran 1997). Od svibnja 1990. do svoje smrti potkraj 1999. Tuđman je bio ključni akter hrvatske unutarnje i vanjske politike.

Vojna i politička zbivanja u Hrvatskoj u prvoj polovici 1990-ih bila su najuže povezana s onima u BiH. Zajednički otpor Hrvata i Bošnjaka pratile su razlike i sporovi koji su 1993–94. prerasli u oružani sukob. Pod utjecajem SAD-a (potpisivanje Washingtonskoga sporazuma 18. III. 1994) uspostavljeno je strateško savezništvo Hrvatske i (bošnjačkoga) vodstva BiH. Hrvatska je također sa SAD-om potpisala 1994. Memorandum o suradnji u obrambenim i vojnim odnosima. Slijedile su uspjele vojne operacije hrvatskih snaga u zapadnoj BiH, koje su oslabile i položaj srpskih pobunjenika u Hrvatskoj.

Pobunjeničko vodstvo odbijalo je hrvatske i međunarodne inicijative za sporazumno okončanje rata u Hrvatskoj (plan o širokoj autonomiji za područja s većinskim srpskim stanovništvom odbijen je u siječnju 1995). Nakon niza neuspjelih pregovaračkih pokušaja Hrvatska je 1995. najveći dio okupiranih područja vratila vojnim putem – ograničenom operacijom Bljesak (1. i 2. V) i operativno opsežnijom operacijom Oluja (od 4. do 7. VIII), u kojoj su srpske pobunjeničke snage definitivno poražene. S njihovim povlačenjem prema BiH i Srbiji dolazi do masovnoga zbjega srpskoga stanovništva – procjenjuje se da je tijekom operacije Oluja Hrvatsku napustilo više od 150 000 Srba. Operacija Oluja bila je uzrokovana i događajima u BiH: genocidom srpskih snaga nad Bošnjacima u Srebrenici, unatoč UN-ovu nadzoru, te prijetnjom ponavljanja zločina u Bihaću uz granicu s Hrvatskom.

Nakon tih operacija u Hrvatskoj je pod okupacijom ostalo još samo šire podunavsko područje uz granicu sa Srbijom (oko 4,5% teritorija). Proces mirne integracije dogovoren je u studenom 1995, tijekom pregovora hrvatske i srpske strane u Daytonu (uz posredovanje SAD-a i međunarodne kontaktne skupine); sporazum je potpisan 12. XI. 1995. u Zagrebu i Erdutu (Temeljni sporazum o Istočnoj Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu; poznat kao Erdutski sporazum). Potom je osnovana Prijelazna uprava UN-a za istočnu Slavoniju (UNTAES – UN Transitional Administration in Eastern Slavonia), koja je uza suradnju hrvatskih vlasti i dijela lokalnoga srpskog stanovništva u siječnju 1998. to područje integrirala u hrvatski državno-pravni sustav. Ujedno je to prva u potpunosti i u zadanim rokovima završena UN-ova misija u bivšoj Jugoslaviji.

Time je za Hrvatsku završilo teško razdoblje vojnih i političkih iskušenja (1991–98), u kojem je obranila svoju državnu neovisnost i teritorijalnu cjelovitost. Sa susjednim zemljama koje su nastale raspadom Jugoslavije (Slovenija, BiH, Crna Gora, Srbija) preostala su sporna pojedina granična pitanja koja, međutim, nisu znatnije ometala postupno uspostavljanje međudržavne i regionalne suradnje. Najsloženijim se pokazalo pitanje morske granice između Hrvatske i Slovenije.

Put do Europske unije

Od proglašenja neovisnosti 1991. ključni je hrvatski vanjskopolitički cilj bio približavanje EZ-u i uključivanje u eurointegracijske procese. Kao srednjoeuropska i sredozemna zemlja u prijelaznom području prema Balkanu, a s obzirom na povijesna iskustva, Hrvatska je pripadnost Zapadu držala prirodnim geopolitičkim izborom. Uoči raspada Jugoslavije i tijekom Domovinskoga rata članice EZ-a isprva su poticale regionalne pregovaračke procese, a potom organizirale humanitarnu i financijsku pomoć Hrvatskoj te podržale njezinu neovisnost (u siječnju 1992). No odnosi Hrvatske i EZ-a (od 1993. Europske unije – EU) sljedećih su godina bili na niskoj razini. Hrvatsku se promatralo u okviru opće nestabilnosti u postjugoslavenskom prostoru: upućivane su joj primjedbe zbog nedovoljnoga napretka u razvoju ljudskih prava i prava manjina te optužbe za kršenje ratnoga prava. Prigovori su dolazili i zbog navodno nedovoljne suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (osnovan 1993. uz inicijativu Hrvatske; prestao s radom 2017, a preostale postupke preuzeo je Mehanizam za međunarodne kaznene sudove), pa se proces pristupanja EU-u vremenski razvukao.

Politički utjecaj HDZ-a slabi nakon smrti Franje Tuđmana (1999). Na predsjedničkim izborima 2000. pobijedio je Stjepan Mesić; reizabran je 2005. i na položaju bio do 2010. Oporbene stranke dolaze na vlast nakon izbora 2000. Njihova vlada lijevoga centra održala se do kraja 2003, a premijer je bio Ivica Račan, predsjednik Socijaldemokratske partije Hrvatske (SDP; početkom 1990-ih predvodio je njegovu reformu iz Saveza komunista Hrvatske). S ustavnim promjenama 2001. napušten je polupredsjednički sustav; smanjene su ovlasti predsjednika republike te ojačana uloga Sabora i Vlade.

Početak 2000-ih razdoblje je poratne demokratizacije i intenzivnijih aktivnosti radi pristupanja EU-u i Sjevernoatlantskomu savezu (NATO). Stratešku suradnju sa SAD-om i NATO-om Hrvatska je dodatno ojačala u svibnju 2000. pristupivši programu suradnje Partnerstvo za mir.

Napredak u hrvatskim odnosima s EU-om donijelo je potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju 29. X. 2001 (stupio na snagu 1. II. 2005). Nakon što je postignut dogovor svih hrvatskih parlamentarnih stranaka o pristupanju EU-u podnesen je 21. II. 2003. zahtjev za članstvo.

Kontinuitet integracijskih nastojanja održan je i nakon smjene vlasti. HDZ je ponovo pobijedio na parlamentarnim izborima 2003. i 2007; premijeri iz njegovih redova bili su Ivo Sanader (2003–09) i Jadranka Kosor (2009–11). Na predsjedničkim izborima 2010. pobijedio je Ivo Josipović (kandidat SDP-a). Na parlamentarnim izborima u prosincu 2011. pobjeđuje koalicija četiriju stranaka lijevoga centra, a premijer postaje Zoran Milanović (do 2016. i predsjednik SDP-a).

Status kandidata za članstvo u EU-u Hrvatska je dobila 18. VI. 2004, a pristupne pregovore započinje 3. X. 2005. godine. Bitan vanjskopolitički cilj Hrvatska je ostvarila 1. IV. 2009, kad je postala članicom NATO-a. Potkraj lipnja 2011. pristupni su pregovori formalno završeni te je 9. XII. 2011. potpisan Ugovor o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji (na snagu stupio 1. VII. 2013). Na referendumu održanom 22. I. 2012. dvije trećine izašlih birača (66,27%) izjasnilo se za pristupanje Hrvatske EU-u. Potkraj 2011. u Hrvatskoj je završeno i petnaestogodišnje djelovanje Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, pokrenuto radi procesuiranja ratnih zločina počinjenih u Hrvatskoj 1991–95. te povratka izbjeglica i ostvarenja njihovih prava. Članstvo u EU-u pred hrvatsku vladu postavilo je odgovornost za prihvaćanje vrijednosti i načela te primjenu zakona i procedura na kojima se zasniva politička i gospodarska stabilnost EU-a. Od siječnja 2015. hrvatska je predsjednica bila Kolinda Grabar Kitarović, kandidatkinja HDZ-a, a od 2020. predsjednik je Zoran Milanović (kandidat SDP-a). Na vlasti od 2016. HDZ je, osvojivši relativnu većinu na parlamentarnim izborima 2015, 2016, 2020. i 2024, formirao koalicijske vlade. Od listopada 2016. Vladu vodi Andrej Plenković (predsjednik HDZ-a od srpnja 2016; reizabran 2020), ostvarivši neke od ključnih gospodarskih-političkih ciljeva, kao što su ulazak Hrvatske u Schengenski prostor (od 1. I. 2023) i europodručje (od 1. I. 2023). Nakon godina recesije, strukturne i fiskalne reforme, smanjenje javnoga duga, proračunski viškovi te bolja uporaba sredstava iz europskih fondova pomogli su jačanju gospodarstva, povećanju ulaganja, zaposlenosti i plaća, što je omogućilo i povratak kreditnoga statusa na investicijsku razinu. Gospodarski napredak Hrvatske osnažen je polovicom 2022. i početkom pregovora za članstvo u Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD).

Države članice Europske unije izmjenjuju se svakih šest mjeseci u predsjedanju njezinim Vijećem, glavnim tijelom za donošenje odluka i propisa. Hrvatska je Vijećem EU-a predsjedala od 1. siječnja do 30. lipnja 2020.

Vanjska politika

Međunarodno priznanje i članstvo u UN-u 1992. omogućili su Hrvatskoj samostalan vanjskopolitički nastup, koji je do sredine 1990-ih bio u znaku ratnih zbivanja. Tek poratne okolnosti omogućuju snažniju međunarodnu afirmaciju Hrvatske, što potvrđuje članstvo u NATO-u (2009) i EU-u (2013).

Sudjelovanje u euroatlantskim sigurnosnim i ekonomskim integracijama bio je hrvatski težišni vanjskopolitički cilj. U tom kontekstu razvijani su bilateralni odnosi sa zemljama EU-a te SAD-om. Istodobno je hrvatska vanjska politika obuhvaćala i druge pravce bilateralnoga i multilateralnoga djelovanja, pa su uspostavljeni brojni međudržavni odnosi širom svijeta. Ostvareno je članstvo u svim bitnim međunarodnim organizacijama i institucijama (Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju, Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i dr.). Kao zemlja s dramatičnim ratnim iskustvom, Hrvatska je u okviru UN-a nastojala pridonijeti mirnomu rješenju sporova u svijetu – 2008/09. bila je nestalna članica Vijeća sigurnosti.

Nakon Domovinskoga rata hrvatski angažman u procesima regionalne suradnje i stabilizacije odvija se kroza Srednjoeuropski sporazum o slobodnoj trgovini, Pakt o stabilnosti za jugoistočnu Europu, zatim kroz inicijative podunavskih zemalja (1. XI. 2019. – 1. XI. 2020. Hrvatska je predsjedala europskom Strategijom za Dunavsku regiju, a 1. VI. 2017. – 31. XII. 2020. Dunavskom komisijom), sredozemnih zemalja (2018. predsjedala je Srednjoeuropskom inicijativom) i dr. Diplomatske odnose s većinom susjednih zemalja Hrvatska razvija odmah nakon međunarodnoga priznanja (Italija, Mađarska, Slovenija i BiH). Godine 1996. uspostavljeni su i diplomatski odnosi sa Saveznom Republikom Jugoslavijom, a nakon njezina raspada 2006. sa Srbijom i Crnom Gorom.

Sudjelovanje Hrvatske i drugih postjugoslavenskih država u procesima regionalne političke stabilizacije složenim čine povijesna opterećenja, uključujući i nedavna ratna. Izražena su napose u odnosima Hrvatske i Srbije, dok se s druge strane mnogo uspjelije prevladavaju u odnosima s Crnom Gorom. Naslijeđe iz jugoslavenskoga razdoblja jesu i pitanja pojedinih graničnih sporova, složenih imovinskopravnih odnosa među novonastalim državama, problemi nestalih osoba i povratka izbjeglica itd. Ta pitanja Hrvatska nastoji rješavati u skladu s međunarodnim pravom i na sporazumnoj međudržavnoj osnovi. Takav pristup Hrvatskoj je među ostalim omogućilo i članstvo u EU-u.

Hrvatska od 1999. sudjeluje u brojnim UN-ovim, NATO-ovim i EU-ovim mirovnim operacijama i misijama širom svijeta, usmjerenim ponajprije na sigurnost, razvoj i potporu vladavini prava. U UN-ovim misijama hrvatske oružane snaga najviše su raspoređene u Libanonu (UNIFIL), a potom u Kašmiru (UNMOGIP) i na području Zapadne Sahare (MINURSO). Hrvatski general Dragutin Repinc bio je 2005–07. zapovjednik UN-ove promatračke misije na spornom indijsko-pakistanskom pograničju u Kašmiru. Pod zapovjedništvom NATO-a hrvatski vojnici sudjeluju u međunarodnim snagama na Kosovu (KFOR – Kosovo Force), u Litvi i Poljskoj (Enhanced Forward Presence), Mađarskoj i Bugarskoj (enhanced Vigilance Activities) te u Iraku (NATO Mission). Također su 2003–20. bili raspoređeni u Afganistanu, isprva u okviru Međunarodnih snaga za potporu sigurnosti (ISAF – International Security Assistance Force), a potom u misiji Odlučna potpora (Resolute Support Mission). U misijama pak EU-a hrvatske oružane snage djeluju u Libiji (EU NAVOR MED SOPHIA), na području afričkoga roga (EU NAVOR Somalia-ATLANTA) te Sredozemlja (EU NAVOR MED IRINI).