Hrvatska ukratko

Položaj

Na suvremenoj međunarodnoj političkoj pozornici Hrvatska je nazočna od državnog osamostaljenja iz jugoslavenske federacije 1991, dakle tri desetljeća, no po svojoj povijesti i kulturi ona je jedna od starijih europskih zemalja. Današnji hrvatski teritorij i granice oblikovani su kroz dugotrajnu povijest, tijekom koje je hrvatski narod, bilo samostalno, bilo u okviru različitih državnih zajednica, kontinuirano iskazivao nacionalni i politički subjektivitet.

Geopolitički položaj Hrvatske stoga je određen dodirima i utjecajima različitih etničkih, vjerskih, gospodarskih i političkih čimbenika. Uvažavajući složen položaj svoje zemlje, hrvatski je autori najčešće definiraju kao srednjoeuropsku i sredozemnu.

Zbog pretežite povijesne orijentacije većega dijela današnjega teritorija prema Beču i Budimpešti, a i zbog zemljopisnih obilježja svoje kontinentalne unutrašnjosti, Hrvatska je srednjoeuropska zemlja. S druge strane, iznimno dugačko morsko pročelje, koje je s neposrednom unutrašnjošću povijesno bilo pod presudnim utjecajem maritimne sile Venecije, čini je sredozemnom zemljom. U zaleđu jadranske obale, u trokutu gradova Nin–Knin–Šibenik, bila je i jezgra prvotne srednjovjekovne hrvatske države. Općim pomicanjem gospodarskoga težišta u Europi prema sjeveru te ulaskom Hrvatske u državne veze s Ugarskom, pomaknulo se i hrvatsko državno težište prema Zagrebu.

U širem okruženju hrvatskoga područja razvilo se tijekom povijesti nekoliko moćnih političkih, gospodarskih i civilizacijskih središta (starogrčko, rimsko, bizantsko, franačko, ugarsko, osmansko, venecijansko). Njihovi su se utjecaji na području Hrvatske prožimali, a nerijetko i sukobljavali. U podjeli uvjetovanoj raskolom kršćanstva Hrvatska se priklonila zapadnomu dijelu, tvoreći ujedno njegov istočni granični rub. Dugotrajni sukobi moćnih sila, uz tek iznimna mirnodopska razdoblja, značili su stalnu prijetnju opstojnosti Hrvatske i prepreku nacionalnomu razvitku. U nekoliko navrata izvanjska su središta na hrvatskom području organizirala vojne obrambene sustave (npr. franačke istočne marke, austrijska Vojna granica). Hrvatska se našla i na putu najdubljega prodora Osmanskoga Carstva prema središnjoj Europi, što je uzrokovalo sažimanje hrvatske države te povlačenje hrvatskoga etničkog područja prema zapadu. Konačna je posljedica takva položaja Hrvatske neobičan oblik njezina suvremenoga državnog teritorija, koji u širokom luku zaokružuje susjednu Bosnu i Hercegovinu. Položaj zemlje na dodiru različitih kultura ostavio je tragove u raznovrsnom materijalnom i duhovnom naslijeđu, koji su danas s izvornom hrvatskom tradicijom uklopljeni u vlastiti nacionalni identitet, prepoznatljiv u zajednici europskih naroda.

Izravna posljedica pripadnosti različitim političkim centrima tijekom povijesti bila je dugotrajna razjedinjenost hrvatskih zemalja, današnjih povijesnih regija. U takvim prilikama hrvatska politogeneza bila je otežana i usporena. Nakon višestoljetnih političkih veza sa srednjoeuropskim zemljama Austrijom i Ugarskom Hrvatska 1918. ulazi u jugoslavensku državu, težište i središte koje je bilo istočnije, pa su u najvećem dijelu 20. st. hrvatski interesi bili podređeni jugoslavenskima. Ipak, i u okviru Jugoslavije Hrvatska je nastavila razvijati vlastite potencijale, a povremeno i iskazivati političke ciljeve. U takvim uvjetima ograničene samostalnosti Hrvatska je nakon II. svjetskog rata uspjela teritorijalno integrirati veći dio svojega etničkog područja, u uvjetima raspada Jugoslavije vojno ga obraniti te se izboriti i za međunarodno priznanje. Svoj suverenitet te vjekovnu orijentaciju prema Zapadu potvrdila je i ulaskom u Europsku uniju2013. godine.

Nacionalni simboli

Himna. Nacionalna je himna Lijepa naša domovino. Nastala je u vrijeme narodnoga preporoda u prvoj polovici 19. st. Tekst je napisao pjesnik Antun Mihanović, a uglazbio Josip Runjanin. Od 1891. prihvaćena je za neslužbenu nacionalnu himnu te joj je 1935. podignut i spomenik uz rijeku Sutlu u Hrvatskom zagorju. Službenom himnom Socijalističke Republike Hrvatske proglašena je 1972, a potvrđena je i Ustavom 1990.

Zastava. Službena hrvatska zastava sastoji se od triju boja: crvene, bijele i plave, s državnim grbom u sredini, a u uporabi je od 1990. Trobojnica se počela isticati 1848. pod utjecajem Francuske revolucije, a nastala je spajanjem tradicionalnih heraldičkih boja povijesnih hrvatskih zemalja. Uporabu takve trobojnice propisala je i Hrvatsko-ugarska nagodba 1868, a isticala se i u 20. st., sve do prosinca 1990.

Grb. I grb je u službenoj uporabi od 1990. To je povijesni hrvatski grb u obliku štita, podijeljen na 25 crvenih i bijelih (srebrnih) polja. Pet manjih štitova u kruni nad grbom povijesni su grbovi (s lijeva): najstariji poznati hrvatski grb te grbovi Dubrovačke Republike, Dalmacije, Istre i Slavonije.

Povijesni hrvatski grb pojavljuje se u različitim prigodama od 15. st. Grb s 8 × 8 polja nalazio se 1527. na dokumentu kojim je Sabor potvrdio izbor Ferdinanda I. Habsburškoga za hrvatskoga kralja, a postao je osnovom i kasnijih hrvatskih grbova u okviru Habsburške Monarhije. Bio je i sastavni dio službenoga grba Socijalističke Republike Hrvatske do 1990.

Nacionalni blagdani. Dan državnosti obilježava se 30. svibnja, na datum utemeljenja prvoga demokratski izabranoga višestranačkog Sabora 1990. Službeni su blagdani i Nova godina (1. siječnja), Sveta tri kralja (6. siječnja), Uskrs i Uskrsni ponedjeljak (pomični blagdan), Praznik rada (1. svibnja), Tijelovo (pomični blagdan), Dan antifašističke borbe (22. lipnja), Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja (5. kolovoza), Velika Gospa (15. kolovoza), Svi sveti (1. studenoga), Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje (18. studenoga) te Božić (25. prosinca) i Sveti Stjepan (26. prosinca). Božić prema julijanskom kalendaru neradni je dan za građane pravoslavne vjere, Ramazanski bajram i Kurban-bajram za građane islamske vjere, a Roš hašana i Jom kipur za građane židovske vjere.