hrvatska.eu zemlja i ljudi
Austrijski arhitekt Hermann Bollé (Köln, 1845. – Zagreb, 1926.) restaurirao je i izgradio u Hrvatskoj brojne zgrade, među ostalima Muzej za umjetnost i obrt i kompleks groblja Mirogoj u Zagrebu.
Hrvatska u europskim odnosima

Hrvatsko-austrijski i hrvatsko-njemački odnosi

Veze Hrvatske sa zemljama njemačkoga govornog područja i njihovom kulturom dugotrajne su i složene. Tomu je osobito pridonijela činjenica da je Hrvatska gotovo 400 godina, od izbora Ferdinanda I. za hrvatskoga kralja u 16. st., bila sastavni dio Habsburške, odnosno Austro-Ugarske Monarhije. Već u 9. st. u Crkvi u Hrvata jasni su tragovi bliskih veza s franačkim misionarima (ninski opat Teudebertus, ninski biskup Adelfreda te svećenik Gumpertus iz Bijaća kraj Trogira), koje se očituju i u kultu franačkih svetaca i sakralnoj arhitekturi. U to je doba i saski benediktinac Gottschalk boravio na dvoru kneza Trpimira, pridonijevši širenju svoga reda u Hrvatskoj, o čijim je prilikama ostavio i zapisak.

Početkom 13. st. doseljenici iz njemačkih zemalja (tzv. hospites), ponajprije obrtnici i trgovci, poslije i liječnici, ljekarnici, službenici, sudjeluju u osnivanju hrvatskih gradova, uglavnom u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (Samobor, Varaždin, Križevci), no njemački tkalci spominju se i u Dubrovniku (1420). Mnogobrojne su i ženidbene veze s hrvatskim plemstvom. Do znatnijega naseljivanja Nijemaca dolazi nakon osmanlijskoga povlačenja od 18. do kraja 19. st., osobito na napuštena područja istočne Hrvatske. Doseljeni su Nijemci prigrlili novo životno okružje kao zavičaj, integrirali se u hrvatski narod i njegov jezik. Boljeg obrazovanja i vezani uz Europu, često su prihvaćali prosvjetiteljsku ulogu, kako u kulturi tako i u politici. Već u 17. st. Pavao Ritter Vitezović, potomak alzaške obitelji koja se udomaćila u Vojnoj granici, cjelokupnim je djelom promicao slavensko zajedništvo i hrvatsko ime. Biskup Josip Juraj Strossmayer podrijetlom i školovanjem bio je Austrijanac, ali se gorljivo zauzimao za slavenske ideje.

Osobito žive veze Hrvata s njemačkom kulturom uspostavljene su za reformacije u 16. stoljeću. U biblijskom zavodu u Urachu kraj Tübingena djelovali su hrvatski protestantski pisci Stjepan Konzul Istranin, Anton Dalmatin i Juraj Cvečić, a iznimna je bila uloga hrvatskih profesora na njemačkim protestantskim sveučilištima, Matije Grbića (Grbca) u Wittenbergu i Tübingenu, Pavla Skalića u Königsbergu te Matije Vlačića Ilirika u Wittenbergu i Jeni. Posebno je značajan Vlačićev prinos enciklopediji crkvene povijesti s gledišta protestantskoga pokreta, u vodstvu kojega je nakon smrti Martina Luthera, čijemu je najužemu krugu pripadao, odigrao znatnu ulogu.

Matija Vlačić Ilirik
Hrvatski i dalmatinski grb u okviru ugarskoga grba na spomeniku žrtvama kuge na Grabenu u središtu Beča.
Ivan Zajc (1832–1914), hrvatski skladatelj i dirigent.

Bliske veze s Austrijom znatno su utjecale i na razvoj školstva u Hrvatskoj. Prve gimnazije u Zagrebu (1607), Rijeci (1627) i Varaždinu (1636) osnivaju isusovci iz Bečkoga kolegija (Augustineum), a jedan od najvrjednijih i najpozitivnijih aspekata međusobnih odnosa bila je austrijska visokoškolska nastava u doba kad u Hrvatskoj nije bilo srodnih ustanova. Mnogi od hrvatskih preporoditelja, poput grofa Janka Draškovića, Dimitrija Demetra, Ljudevita Gaja, Stanka Vraza, završili su sveučilišne studije u Beču i Grazu. Kad su austrijske prosvjetne vlasti od 1849. započele reformu srednjoškolske i visokoškolske nastave, to se pozitivno odrazilo na hrvatske gimnazije i na sveučilište.

Zbog već spomenutih višestoljetnih državnopravnih i sociokulturnih veza s Austrijom, građanstvo i plemstvo u Hrvatskoj bilo je do sredine 20. st. velikim dijelom dvojezično, što je jedan od razloga slabijega prevođenja autora njemačkoga jezičnog izraza. Osim toga u dijelovima Hrvatske koji su gravitirali austrijskoj kulturi na većoj su cijeni bili glazba, kazalište i likovne umjetnosti nego književnost. Austrijske putujuće kazališne družine posjećivale su gradove sjeverne Hrvatske već od sredine 18. stoljeća, a početkom 19. st. načinjeni su prvi prijevodi na kajkavskom dijalektu. Kazalište na njemačkom jeziku tako je pogodovalo i razvoju domaće kazališne i glumačke kulture.

Nakon osnutka modernoga sveučilišta 1874. hrvatski su studenti i dalje pohađali one fakultete i visoke škole u Austriji kojih nije bilo u Hrvatskoj, osobito na području umjetnosti. Glazbenici Blagoje Bersa, Božidar Širola, Jakov Gotovac studirali su ili djelovali u Austriji; Ivan Zajc, završivši konzervatorij u Milanu, pročuo se u Beču kao uspješan autor opereta, a 1870. došao je u Zagreb kako bi osnovao hrvatsku operu. Bečki đak, Čeh Bartol Felbinger, od 1809. kao gradski arhitekt oblikovao je središte Zagreba na austrijski način. Njegov su rad od 1888. nastavili bečki đaci Lav Hönigsberg i Julije Deutsch. Bečka je secesija snažno djelovala na hrvatske umjetnike potkraj 19. stoljeća. Ivan Meštrović bio je 1901–04. učenik bečke Akademije.

Prvi izravni odrazi njemačke književnosti u hrvatskih pisaca javljaju se u 18. st., kad pisci iz Slavonije, pod utjecajem njemačke prosvjetiteljske književnosti, nastoje svojim djelima obrazovati svoje sunarodnjake. Tako Matija Antun Relković objavljuje Novu slavonsku i nimačku gramatiku (1767), na koju se poslije nadovezao niz njemačkih gramatika na hrvatskom jeziku. Relkovićev sin Josip Stjepan objavljuje u narodnom desetercu Kućnik, malu praktičnu gospodarsku enciklopediju za seljake, temeljenu na njemačkom predlošku.

Na hrvatske preporoditelje najjače su djelovali pjesnici slobode, ponajprije Friedrich Schiller, a znatan je bio utjecaj Johana Gottfrieda Herdera, čiji je Sastav o Slavenima objavljen u prvom broju Danice (1835). Ilirci (Ljudevit Gaj, Antun Mihanović, Antun Nemčić, Stanko Vraz i dr.) prevodili su njemačku poeziju, a većina njih i svoj je književni rad započela na njemačkom jeziku. Uvođenje apsolutizma i nasilna germanizacija javnoga i kulturnoga života nakon revolucije 1848–49. u Austriji i Mađarskoj uzrokovali su odbacivanje njemačke kulture i književnosti uopće. Nove uzore hrvatski književnici stoga nalaze u slavenskim, romanskim, engleskoj i skandinavskim književnostima, a interes čitatelja nastojali su usmjeriti na romanske i slavenske književnosti. Tek u posve iznimnim slučajevima nalaze vrijednosti u književnosti na njemačkom jeziku (Rainer Maria Rilke, ekspresionizam). Takve su se okolnosti odrazile i na jezik, pa se i zagovaralo učenje drugih svjetskih jezika, npr. francuskoga. Situacija se mijenja na prijelazu stoljeća, te se 1897. pojavljuje prva povijest njemačke književnosti na hrvatskom jeziku (Njemačka književnost do smrti Goetheove). Od 1879 (Kroatischer Korrespondent u Zagrebu) do 1929 (Die Drau u Osijeku) u Hrvatskoj je kontinuirano prisutna i žurnalistika na njemačkom jeziku. Njemačka su glasila, posebice u 19. st., zadovoljavala kulturne potrebe, kako mnogobrojnih govornika njemačkoga jezika tako i obrazovanih Hrvata. Višestoljetni hrvatsko-njemački jezični dodiri očituju se i u suvremenim hrvatskim narječjima velikim brojem posuđenica, od kojih su najstarije iz razdoblja starovisokonjemačkoga.

Nova kretanja u njemačkoj književnosti imala su odraza i na hrvatsku modernu. Po uzoru na münchenski časopis Jugend, skupina osječkih studenata uređivala je u Beču Mladost (1898). Vidljiv trag u hrvatskoj književnosti ostavio je i ekspresionizam. Članci Antuna Branka Šimića i njegovih suvremenika svjedoče o živom zanimanju za previranja u suvremenoj njemačkoj poeziji i umjetnosti, npr. za estetska shvaćanja zastupana u berlinskom časopisu Der Sturm. Na dio socijalne, lijeve književnosti očit je i utjecaj pisaca iz razdoblja Weimarske Republike, predstavnika tzv. nove objektivnosti (Neue Sachlichkeit): Ericha Kästnera, Hansa Fallade, ranoga Ericha Marie Remarquea i dr. Njemačka komponenta istaknuta je i u književnom obrazovanju Miroslava Krleže: utemeljenost u filozofiji Arthura Schopenhauera i Friedricha Nietzschea te izgrađen kritički sud prema različitim segmentima kulture. Više nego u književnim djelima očituje se to u esejima o Raineru Mariji Rilkeu, Hugu von Hofmannsthalu, Stefanu Georgeu, ekspresionističkoj lirici, Hermannu Bahru, Karlu Krausu, Heinrichu von Kleistu.

Sustavno prevođenje najvažnijih djela književnosti njemačkoga jezičnog izraza slijedilo je tek nakon II. svjetskog rata. Tako su prevođena i djela Franza Kafke, koja su 1960-ih i 1970-ih snažno utjecala na hrvatske književnike. Od tad se kontinuirano prevode i suvremeni autori, poput Heinricha Bölla, Güntera Grassa, Thomasa Bernharda, Petera Handkea, Elfriede Jelinek, Christopha Ransmayra, Inga Schulzea, pa i oni najnovije generacije, npr. Julia Franck, Daniel Kehlmann i Juli Zeh.

Osim u periodici, prvi istinski književni prijevodi s hrvatskoga na njemački ostvareni su tek potkraj 19. st., kad se prevode Mažuranićev ep Smrt Smail-age Čengića, Šenoin povijesni roman Zlatarovo zlato i zbirka pjesama Petra Preradovića. Zanimanje za hrvatske pisce pobudio je uspjeh zbirke novela Ksavera Šandora Gjalskoga, objavljene u popularnoj Univerzalnoj biblioteci Philipa Reclama, pa se prevode i Antun Gustav Matoš, Milan Begović te Josip Kosor. Posljednja dvojica pisala su u to doba i na njemačkom jeziku. Begović se nametnuo kazališnim radom u Hamburgu (1902–12) i Beču (1912–15), a Kosorova drama Požar strasti, koju je napisao na poticaj Stefana Zweiga, imala je znatan uspjeh na njemačkim i austrijskim pozornicama. I austrijski humorist Alexander Roda Roda, odrastao kraj Našica u Slavoniji, u svojim je djelima, osobito onima satiričnim i humorističnim, popularizirao naše ljude i krajeve. Naraštaj pisaca s njemačkim korijenima nakon II. svjetskog rata posvjedočio je o progonu podunavskih Švaba, a u najnovije doba i Ludwig Bauer u svojim romanima, osobito u Kratkoj kronici porodice Weber.

Hrvatski se autori intenzivnije prevode od 1950-ih, a vrlo živa recepcija na njemačkom govornom području kulminirala je pokretanjem časopisa Most/Die Brücke (1966), u kojem su prevođena djela iz različitih razdoblja, a objavljeno je i nekoliko svezaka s kritičkim osvrtom na aktualno stanje. Iako interes njemačke publike za hrvatske autore stalno raste, 1990-ih veću pozornost u inozemstvu privlačili su pisci egzilanti nego oni etablirani u matičnoj književnosti: Irena Vrkljan, Slavenka Drakulić, a posebno Dubravka Ugrešić i Slobodan Šnajder, čija je drama Hrvatski Faust bolje primljena u Njemačkoj nego u Hrvatskoj. Od suvremenih hrvatskih pisaca istaknuo se i pjesnik Slavko Mihalić, koji je 2000. priredio i najsadržajniju antologiju hrvatskoga pjesništva 20. st. Das Schlangenhemd des Windes. Daljnji poticaj prevođenju i recepciji hrvatske književnosti na njemačkom govornom području dalo je sudjelovanje Hrvatske kao zemlje-gosta na sajmu knjiga u Leipzigu 2008. te pristupanje Hrvatske Europskoj uniji 2013. Uza suvremene autore, poput Miljenka Jergovića, Ede Popovića, Mire Gavrana, Mate Matišića, Jurice Pavičića, Ivane Sajko i Tene Štivičić, prevode se i klasici hrvatske književnosti, posebno Miroslav Krleža. Promociji hrvatskih književnika i književnosti, kao i hrvatske kulture i jezika općenito pridonosi i Njemačko društvo za kroatistiku, osnovano 2007. s osnovnom zadaćom povezivanja njemačkih kroatista i razvoja njemačke kroatistike.

Posebno mjesto u promicanju njemačkoga jezika i kulture u Hrvatskoj ima Katedra za germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osnovana 1895 (iako je 1876, dvije godine nakon utemeljenja modernoga Sveučilišta, s radom započeo Lektorat za njemački jezik), a već 1897. po vrijednosti je izjednačena sa sveučilištima na njemačkom jeziku u Austro-Ugarskoj. Studij germanistike proširio se na Zadar, Osijek i Rijeku, a uspostavljena je i plodna suradnja s njemačkim germanistima i slavistima. Zdenko Škreb i Viktor Žmegač kao interpreti i povjesničari književnosti imaju međunarodni ugled. Pod Žmegačevim vodstvom i u suradnji s vodećim germanistima iz Njemačke, Austrije i Švicarske između 1978. i 1984. nastala je Geschichte der deutschen Literatur vom 18. Jahrhundert bis zur Gegenwart, i danas jedna od najpoznatijih i najprodavanijih njemačkih književnih povijesti. Nezaobilazni su promicatelji njemačkoga jezika, austrijske i njemačke kulture, kao i kulturno-znanstvenih veza između Hrvatske i Austrije, odnosno Njemačke, i Austrijski kulturni forum (utemeljen 1955, u godini stjecanja potpunoga državnog suvereniteta Republike Austrije), jedna od najstarijih austrijskih kulturnih ustanova u inozemstvu, te Goethe Institut u Zagrebu.