hrvatska.eu zemlja i ljudi
Hrvatska je 1990. uz Sloveniju i Češku bila među najrazvijenijim tranzicijskim državama Srednje Europe. No njezin gospodarski razvoj opteretile su velike ratne štete, ukupno procijenjene na 37,1 milijardi USD, što je otežalo pretvorbu i privatizaciju u gospodarstvu. Predratni bruto domaći proizvod (1990) dostignut je tek 2004, a BDP po stanovniku iznosi 61% od prosjeka Europske unije (2012). Hrvatska kuna, kao nova nacionalna valuta, uvedena je 1994.
Gospodarstvo

Gospodarska tranzicija

Hrvatsko gospodarstvo jedno je od najjačih u jugoistočnoj Europi, a prema domaćemu proizvodu (51,5 milijardi eura 2018) i jače od gospodarstva nekih članica Europske unije. Nakon sloma socijalističkoga sustava prolazi tranziciju prema otvorenomu tržišnomu gospodarstvu, što se posebice odnosi na industrijsku proizvodnju.

Za Austro-Ugarske Monarhije gospodarstvo je na području Hrvatske uglavnom bilo agrarno, iako je to doba početka industrije. Domaći kapital bio je ograničen, pa je prevladavao austrijski i mađarski, a pretežno su se prerađivala prirodna bogatstva (šume) i poljoprivredni proizvodi. Istodobni razvoj prometa, ponajprije željezničkoga, omogućio je nastanak prvih značajnijih industrijskih središta (Rijeka, Zagreb, Osijek, Karlovac, Sisak). Uvjeti za razvoj industrije postali su povoljniji nakon ulaska u jugoslavensku državu, u okviru koje je Hrvatska, uza Sloveniju, bila najrazvijeniji dio, a i tržište je bilo šire te zaštićeno carinama.

Poljoprivredno-šumarska izložba održana 1891. u Zagrebu, reprezentativna smotra hrvatskoga gospodarstva potkraj 19. st.
Reklame hrvatskih tvornica prije II. svjetskog rata.
Hrvatska narodna banka, središnja nacionalna banka zadužena za utvrđivanje i provođenje monetarne i devizne politike, izdavanje novčanica, nadziranje poslovnih banaka i ukupnoga platnog sustava.
Hrvatska kuna nacionalna je valuta. Kunino krzno bilo je novčano sredstvo u srednjem vijeku, a u 13. st. lik kune počeo se pojavljivati na novcu. Danas je kuna stabilna konvertibilna valuta (ISO-kod HRK).

Nakon II. svjetskog rata u okviru socijalističkoga gospodarstva došlo je do ubrzane industrijalizacije i razvoja gospodarski zaostalih, dotad uglavnom agrarnih područja, a Jugoslavenski samoupravni socijalizam bio je specifičan, različit i dinamičniji od centralističkoga i planskoga u drugim istočnoeuropskim zemljama. Vlasništvo, koje je nacionalizacijom postalo državno, u tom je modelu bilo pretvoreno u društveno. Glavna tijela upravljanja u poduzećima bili su radnički savjeti, preko kojih su radnici barem formalno odlučivali o proizvodnji i raspodjeli. Najviše stope rasta zabilježene su 1953–63, kad je jugoslavensko, tim i hrvatsko, gospodarstvo bilo među najdinamičnijima u Europi. No već 1970-ih rast usporava, a 1980-ih gospodarstvo pokazuje znakove krize, što se očitovalo i visokom inflacijom. Hrvatska je ipak i nadalje, uza Sloveniju, u Jugoslaviji gospodarski najrazvijenija republika, osobito u području poljoprivrede, industrijske proizvodnje, građevinarstva, naftne industrije, brodogradnje i turizma.

Nakon raspada Jugoslavije hrvatsko socijalističko i polutržišno gospodarstvo pretvara se u sustav temeljen na privatnom vlasništvu i otvorenoj tržišnoj ekonomiji. Taj je prijelaz međutim bio usporen i otežan zbog ratne agresije na Hrvatsku i prilagodbe ekonomske politike obrambenim potrebama. Gospodarski razvoj opterećivale su i velike ratne štete, ukupno procijenjene 1999. na 37,1 milijardi USD (160% društvenoga proizvoda), što je također otežavalo pretvorbu i privatizaciju u gospodarstvu. Osim toga, proces pretvorbe kojim je prijašnje javno (društveno) vlasništvo postalo državnim, a potom privatnim, provodio se u sprezi političkih i poduzetničkih elita, nerijetko bez stvarnoga kupovanja poduzeća i ulaganja u njih. Tranzicija je stoga imala mnogobrojne negativne socijalne i gospodarske učinke: siromašenje stanovništva, porast korupcije i gospodarskoga kriminala, devastaciju poduzeća.

Kretanje bruto domaćeg proizvoda od 2000.
Bruto domaći proizvod u Hrvatskoj i nekim članicama Europske unije 2018.
Bruto domaći proizvod po stanovniku u zemljama jugoistočne Europe 2018.

Hrvatski dinar uveden je kao privremena valuta potkraj prosinca 1991, a hrvatska kuna, kao nova nacionalna valuta, uvedena je 1994. Od listopada 1993. Hrvatska počinje sklapati stand-by sporazume s Međunarodnim monetarnim fondom, a od 1994. dobiva prve zajmove Svjetske banke i Europske banke za obnovu i razvoj, što je olakšavalo gospodarsku situaciju, ali i vodilo u zaduživanje. Nakon što su prevladane izravne ratne teškoće, Hrvatska je ušla u etapu rasta bruto domaćega proizvoda (BDP). Najviša godišnja stopa rasta od 5,2% zabilježena je 2002, a 2003. BDP je dostignuo razinu od prije rata (24,8 milijardi USD, 1990). Trend rasta BDP-a nastavio se do 2008, kad je došlo do pada i potom stagnacije, uzrokovanih ponajprije svjetskom recesijom. Hrvatsko se gospodarstvo od recesije počelo opravljati 2015, od kad se ponovo bilježi gospodarski rast, odnosno konstantni rast BDP-a.

Potkraj 1990-ih u strukturi BDP-a najveći je udio imao uslužni sektor (59%), potom industrijski (32%) i poljoprivredni (9%), što je bilo slično većini razvijenih zemalja.

Godine 2017. od ukupnoga broja zaposlenih 62,8% njih zaposleno je u poduzećima u privatnom vlasništvu, 33,2% u poduzećima i ustanovama u državnom vlasništvu, 3,9% u mješovitom i 0,1% u zadružnom vlasništvu. Najveći broj radnika zaposlen je u prerađivačkoj industriji, javnoj upravi i obrazovanju, trgovini, zdravstvenoj zaštiti i turizmu. Stopa nezaposlenosti u svibnju 2019. iznosila je 7%.