hrvatska.eu zemlja i ljudi
Hrvatska u europskim odnosima

Hrvatsko-iberski odnosi

Zahvaljujući Sredozemnomu moru kao zemljopisnoj poveznici, hrvatske su povijesne veze s Iberskim poluotokom bile razvijenije sa Španjolskom nego s Portugalom. Kao ponajprije oceanska zemlja, Portugal je tradicionalno bio usmjereniji na prekomorske zemlje nego na Sredozemlje. Hrvatska i Španjolska nalaze se na sjevernim obodnicama Sredozemnoga mora, svaka na svojem kraju: Hrvatska je smještena u istočnom dijelu, dok Španjolska čini njegov zapadni rub. Tako su i prve veze između hrvatskih povijesnih krajeva i Iberskoga poluotoka o kojima nešto znamo bile dio sveukupnih kretanja ljudi po Sredozemlju. Danas mislimo da su se Hrvati prvi puta obreli na Iberskom poluotoku kao vojnici-plaćenici na dvoru kordopskih kalifa u 10. st., gdje su se, kažu španjolski povjesničari, istaknuli u borbama protiv Berbera. Španjolsko-arapski geograf el-Idrisi sačinio je u 12. st. prvi zemljovid istočne obale Jadranskoga mora i priobalja na temelju putovanja. Stoljeće poslije sačinjen je na istočnoj obali Iberskoga poluotoka zemljovid poznat kao Carta catalana, jedan od najboljih srednjovjekovnih prikaza jadranske obale. Pretpostavlja se da je tek nešto prije, oko 1330, nastao putopis anonimnoga seviljskog fratra naslovljen Put oko svijeta s grbovljem svih kraljevstava (Viaje del mundo con las Armas de todos sus Reynos). Vjeruje se da autor nije proputovao ni manji dio krajeva koje opisuje, nego da je, u skladu s tadašnjom navadom, pisao na temelju vijesti koje su kolale Europom iz različitih izvora, ali je u njemu spomenuo i ovlaš opisao velik broj mjesta u Hrvatskoj, što govori o mjestu hrvatskih krajeva u tadašnjem imaginariju na Iberskom poluotoku. Herman Dalmatin, značajni srednjovjekovni znanstvenik i filozof, koji je djelovao u slavnoj Toledskoj prevoditeljskoj školi, krenuo je iz rodne Istre (tada u Koruškoj marki Svetoga Rimskog Carstva) na nauke u Pariz i Chartres, a zatim proputovao mnoge kršćanske i muslimanske zemlje te svoje poznavanje jezika i kultura pretočio u djela koja su antičku i orijentalnu znanost posredovala Europljanima.

U međuvremenu su trgovci s istočnih iberskih obala počeli stizati do istočnojadranskih gradova, a Aragonsko kraljevstvo proširilo se po Sredozemlju, pa je aragonski kralj i osvajač Sredozemlja Alfons V. Velikodušni sebe titulirao kao »kralja Dalmacije, Hrvatske, Srbije i Bugarske«, a u Dubrovniku je u isto vrijeme, u 15. st., postojao konzul koji se brinuo o katalonskim trgovačkim brodovima i interesima.

U 16. st., koje je na Sredozemlju proteklo u znaku borbe zapadnoga kršćanstva okupljena oko Španjolske s islamom okupljenim pod osmanskom čalmom, ostatci neporobljenih krajeva Hrvatske ojačali su veze sa španjolskim Dvorom radi svojega fizičkog i političkog opstanka. Tad se Hrvatska, izabravši 1527. habsburšku kraljevsku kuću za svoju vladaricu, našla pod istom krunom sa Španjolskom, pa je u tom velikom okviru došlo do mnogih, ponajprije političkih i vojnih dodira. Španjolske su postrojbe nerijetko boravile i sudjelovale u borbama na hrvatskom prostoru, a predodžba o njima u imaginariju tih vremena po svem je sudeći bila upečatljiva: o tom svjedoči i tadašnje i kasnije književno stvaralaštvo. Pučka usmena književnost u Konavlima održala je do 20. st. priču o španjolskim vojnicima koji su se iz svoje utvrde u Herceg Novom zalijetali u okolicu grada Dubrovnika; August Šenoa u povijesnom romanu Čuvaj se senjske ruke oživljava sjećanje na savezništvo senjskih uskoka i španjolskoga potkralja Napulja, vojvode Osune, u prvim godinama 17. st., a Miroslav Krleža u Baladama Petrice Kerempuha vojnika španjolskoga cara i kralja (koji nije nužno Španjolac) predstavlja kao osvajača. Hrvatski latinisti 16. st. (Damjan Beneša i dr.) u govorima i pismima »suprotiva Turkom« Španjolsku pak vide kao jedinu kršćansku silu koja u to vrijeme može pomoći ostatcima ostataka Hrvatske u svakidašnjoj borbi s osmanskom silom na granici u koju se tada bila cijela pretvorila. Posebno je takvo stajalište vidljivo u govoru hrvatskoga kneza Vuka I. Frankapana pred carem Karlom V. 1530. Španjolsko epsko pjesništvo 16. i 17. st. Hrvatsku je, a navlastito Dalmaciju, spominjalo kao mjesto pogibije španjolskih ratnika za kršćansku stvar; u proznim djelima 16. st. (putopisu i/ili renesansnom dijalogu) hrvatske krajeve spominje se kao mjesta velikih kršćanskih gubitaka i patnji u borbi s Osmanlijama ili (u viteškom romanu) kao egzotično srednjovjekovno kraljevstvo vezano uz pobjede viteza-lutalice.

Međutim, u svijetu politike i rata, ali i trgovine koja se unatoč njemu odvijala, Španjolci i Hrvati izvrsno su prepoznavali vlastiti geostrateški položaj i obostranu korist koju im u tim vremenima može donijeti. Dubrovačka Republika imala je u 16. st. konzulate u španjolskim lukama Valenciji, Alicanteu, Cartageni i Cadizu. Sa španjolskim Dvorom povezuje se u novi vid savezništva: pozivajući se na stare konzularne veze, ona je izravnim pregovorima na Dvoru (Marin Zamanja) pa preko španjolskoga veleposlanika u Mletcima i dvora španjolskoga potkralja u Napulju ugovorila stalnu, no tajnu dojavnu službu Španjolcima o stanju u Osmanskom Carstvu. Osim toga, dubrovački su trgovci u tijeku bitnih španjolsko-osmanskih pregovora na Visokoj Porti te pri otkupu španjolskih zarobljenika ili razmjeni znali odigrati odlučujuću ulogu, a zauzvrat su im Španjolci jamčili trgovinske povlastice na dijelovima Sredozemlja kojima su gospodarili. U tim se vremenima španjolska monarhija, vladarica Novoga svijeta, prometnula u obećanu zemlju za mnoge ljude od pera, izumitelje, potencijalne moreplovce i otkrivače, pa je i nekoliko Hrvata ostavilo traga u događajima koji su to vrijeme obilježili: Vinko Paletin s Korčule napisao je u okviru rasprave o modalitetima pokrštavanja američkih Indijanaca, jednoj od najvažnijih javnih polemika u renesansnoj Španjolskoj, Raspravu o pravu i opravdanosti rata što ga španjolski vladari vode protiv naroda Zapadne Indije (Tratado del derecho y justicia dela guerra que tienen los reyes de España contra las naciones de la Yndia Occidental), ponudio Kraljevskomu vijeću za Indije u Sevilli vlastiti izum premaza protiv brodotočca, velikoga tehnološkog problema tadašnjoj transatlantskoj plovidbi, i obavio nekoliko poslova za kraljeva tajnika.

Kasnija su stoljeća dovela do novih veza: u 17. i 18. st. nekoliko je hrvatskih isusovaca djelovalo u okviru projekta španjolskoga Dvora i Družbe Isusove, kojim se u Novom svijetu osvajalo i evangeliziralo ona prostranstva na kojima model šesnaestostoljetne kolonizacije nije uspio. Iz njihove vrijedne pisane ostavštine izdvajaju se Izvješće iz tarahumarskih misija (Relatio Tarahumarum missionum) Ivana Ratkaja i djela Ferdinanda Konšćaka, među kojima osobito dnevnik puta do ušća Crvene rijeke u ljeto 1746. i Sažeti opis otkrivenih i poznatih dijelova Kalifornije (Descripción compendiosa de lo descubierto y conocido de la California). U devetnaestostoljetnoj hrvatskoj dramskoj produkciji česta je tema španjolska srednjovjekovna legenda – kao i u dobrom dijelu onodobne Europe. U poduzetničkom svijetu Španjolcima je tada postala zanimljiva luka Rijeka, u kojoj su stalno imali konzulat koji se brinuo o njihovim trgovinskim interesima i o brodarskim kompanijama koje su održavale živu trgovinu između dviju obala ponovo mirnoga Sredozemlja.

U 20. stoljeću veze između dviju zemalja bile su uglavnom kulturne i većinom su išle od istoka prema zapadu: hrvatski književnici, publicisti i drugi umjetnici često su se nadahnjivali Španjolskom i španjolskim temama. U tom je pomogla i kvalitetna prijevodna književnost sa španjolskoga na hrvatski jezik. Iz mnoštva dnevnika s puta Hrvata po Španjolskoj izdvajaju se Put po Španiji iz 1929. slikara Ljube Babića, ilustriran crtežima s toga putovanja, te Španjolski susreti iz 1938. književnika Augusta Cesarca. Publicist Bogdan Radica održavao je gotovo desetljeće dugu korespondenciju s književnikom i filozofom Miguelom de Unamunom, objavljenu i u nas i u nekoliko drugih zemalja. U esejistici Miroslava Krleže nalazimo temu slikarstva Francisca Goye. Španjolske teme javljaju se i u glazbi, primjerice kod Davorina Kempfa. Popis je dugačak, a utjecaj na hrvatskoj strani vrlo blagotvoran. U Španjolskom građanskom ratu 1936–39. u tzv. međunarodnim brigadama na strani republikanaca sudjelovalo je oko 1600 dragovoljaca s područja Kraljevine Jugoslavije, među kojima su gotovo polovica bili Hrvati iz Hrvatske i BiH. Manja jedinica u sastavu međunarodne brigade Lincoln nazvana je po Matiju Gubcu, hrvatskom seljačkom vođi iz 16. st. U Španjolskoj su se u drugoj polovici 20. st. kao izbjeglice našli mnogi hrvatski umjetnici i znanstvenici koji su nastavili uspješnu karijeru u svijetu: primjerice, slikari Zdravko Dučmelić i Petar (Pedro) Maruna, pisac i novinar Luka Brajnović te liječnik Duško Jelavić. Za španjolsku kulturu posebice je bitan prinos enciklopedista Pavla (Pabla) Tijana, koji je od 1947. živio u Madridu. Iskustvo rada na enciklopediji stečeno u Hrvatskoj primijenio je u novoj domovini, posebice u pet svezaka Enciklopedije španjolske kulture/La Enciclopedia de la Cultura Española (1963–69), a također je pokrenuo i uređivao hrvatsku emisiju na Radio Madridu. Hrvatski pak književnik Vinko Nikolić u Barceloni je od 1978. pa do povratka u Hrvatsku 1991. uređivao i objavljivao časopis Hrvatska revija/La Revista Croata, koji se među hrvatskim iseljeništvom držao vodećim kulturnim glasilom. Španjolski su poznati autori »otkrili« Hrvatsku u vrijeme Domovinskoga rata kao ratni dopisnici; Arturo Pérez-Reverte iskustvo iz opkoljenoga Vukovara i drugih dijelova Hrvatske i BiH pretočio je u mnoštvo novinskih tekstova te u romane Territorio Comanche (Divlji Zapad) i Pintor de batallas (Slikar bitaka), Hermann Tertch svoje je poznavanje Hrvatske kao ratni dopisnik uz vrlo utjecajne kolumne u dnevniku El País sažeo u knjigu politoloških eseja La Venganza de la Historia (Povijest kao osvetnica).

Dana 15. siječnja 1992. Španjolska i Portugal s ostalim su članicama Europske zajednice priznale neovisnost Republike Hrvatske. Za hrvatsko-iberske odnose to je priznanje značilo sasvim nov poticaj. Stare se, ovdje tek skicirane veze, gledaju i u tom svjetlu, a novi partnerski okvir u nadokviru Europske unije otvorio je svakovrsne mogućnosti povezivanja na ekonomskoj, kulturnoj, akademskoj i inim razinama. Ne samo da hrvatsko stvaralaštvo pronalazi put do španjolskih i portugalskih tvrtaka, galerija, koncertnih dvorana, nakladnika i mnogih drugih mjesta nego se i velika hispanska i luzitanska kultura, koju se s pravom drži jednom od najprepoznatljivijih kultura koje su izvršile najveći utjecaj u svijetu, konačno u Hrvatskoj predstavlja redovitije i sustavnije. Valja se prisjetiti da druga Jugoslavija sve do 1975. nije imala diplomatskih veza sa Španjolskom, pa su svi kontakti ovisili uglavnom o pojedinačnim inicijativama. Posebno pak poglavlje predstavljaju područja u kojima se danas narodi najčešće susreću: turizam i šport. Oba su naglašeno zastupljena u novom i vrlo pozitivnom valu prepoznavanja drevnih naroda s oboda Sredozemlja, drevnoga svijeta u kojem oni baštine i dijele toliko zajedničkih tradicija i vrijednosti.