Ruđer Josip Bošković (1711-1787) bio je fizičar, astronom, matematičar, filozof, diplomat, pjesnik, teolog i isusovac iz Dubrovnika. Studirao je i živio u Italiji i Francuskoj, gdje je također objavio mnoga djela. Autor je preteče atomske teorije i dao je mnogo doprinosa astronomiji, uključujući i prvi geometrijski postupak za određivanje putanje planeta na temelju tri opservacije njegova položaja. Godine 1753. otkrio je također da nema atmosfere na Mjesecu. Bio je osnivačem Zvjezdarnice Brera u Milanu. Dubrovačka Republika povjerila mu je diplomatsku misiju pri engleskom dvoru (1760.), a tijekom boravka u Engleskoj izabran je 1761. i za člana Royal Society, britanske akademije znanosti.

Hrvatska u europskim odnosima

Hrvatsko-britanski odnosi

U staroengleskoj verziji Povijesti svijeta Pavla Orozija, što ju je u 9. st. kralj Alfred preveo s latinskoga te joj dodao pregled do svoga doba, spominju se Bijeli Hrvati i zemljopisni nazivi Istra i Dalmacija. U 12. st. dodiri se vezuju uz kralja Rikarda Lavljeg Srca, za kojega se pretpostavlja da je na povratku iz Svete zemlje doživio brodolom u Jadranu, nakon čega je boravio u Dubrovniku. Taj su događaj zabilježili kroničari na objema stranama.

O hrvatskim krajevima izvješćuju i britanski putopisci iz 14. st., a najpoznatiji takav opis tiskao je 1511. Richard Guilford.

Najveći engleski učenjaci i predstavnici crkvenih i svjetovnih vlasti poznavali su rad hrvatskoga književnika i humanista Marka Marulića (1450–1524). Njegov Evangelistarium čitao je i kralj Henrik VIII., prije raskida s Katoličkom crkvom. Primjerak knjige s kraljevim bilješkama čuva se u Britanskoj knjižnici.

Zahvaljujući razgranatim trgovačkim vezama, Dubrovnik je prednjačio i u kulturnim vezama s Velikom Britanijom. U dubrovačkoj trgovačkoj koloniji u Londonu djeluje i nekoliko istaknutih znanstvenika. U 15. st. Juraj Dragišić izučavao je teologiju u Oxfordu, a u 16. st. Dubrovčanin Marin Getaldić, astronom i matematičar, s britanskim je kolegama razvio bogatu znanstvenu suradnju. U 17. st. u Engleskoj je djelovao Hvaranin Franjo Biundović, autor Povijesti engleskih građanskih ratova, koji je zaslužio i plemićku titulu. Rabljanin, apologet protestantizma Markantun de Dominis zauzimao je pak visoki položaj na engleskom dvoru, u Cambridgeu je 1617. postao prvim Hrvatom s počasnim doktoratom, a 1618. imenovan je i windsorskim dekanom. Najveći hrvatski znanstvenik Ruđer Bošković u Engleskoj je boravio 1760. Na sveučilištima Oxford i Cambridge održao je predavanja, a posjetio je i zvjezdarnicu u Greenwichu. Iako je u Londonu boravio kratko, upoznao je vodeće britanske znanstvenike i umjetnike te ostavio dubok trag, pa je već 1761. izabran za člana akademije znanosti Royal Society.

U 18. i 19. st. širi se zanimanje Britanaca za hrvatske zemlje. Posebnu pozornost privlače arheološki spomenici, napose Dioklecijanova palača u Splitu, koju je detaljno opisao arhitekt Robert Adam. U sve većem broju objavljenih djela govori se o hrvatskoj povijesti i narodnim običajima, u sklopu zanimanja za jugoistočnu Europu u cjelini. U to doba javljaju se i prvi prijevodi pjesama, primjerice spjeva Asanaginica.

U Hrvatskoj veze s engleskom književnošću počinju od 18. st., kad se na scenu postavljaju prva Shakespeareova djela, ali u njemačkim i talijanskim prijevodima. Do potpunijeg poznavanja engleske književnosti došlo je u preporodnom razdoblju, ponajviše zaslugom bistričkog opata Ivana Krizmanića. Njegovi prijevodi, iako sačuvani samo u rukopisu, drže se za prve izravne prijevode s engleskoga na hrvatski. Uz njega, najbolji poznavatelj i popularizator engleske književnosti bio je Stanko Vraz. Veze s engleskom književnošću nastavljaju se u pisaca novije hrvatske književnosti, a osobito vrijedne pjesničke prijevode ostavio je Ivan Goran Kovačić.

Naslovnica knjige Hrvatska kroz povijest: nastajanje jedne europske države Branke Magaš, London 2007.

Prva slavenska katedra na sveučilištu otvorena je 1890. u Oxfordu, a predavanja prvog profesora Williama Morfilla, koji je surađivao s Vatroslavom Jagićem, postavila su temelje studiju južnoslavenskih književnosti i jezika, pa tako i hrvatskoga. Od 1900. utemeljena je i slavistika u Cambridgeu, gdje je djelovao Robert Auty, vodeći britanski kroatist u 20. st., koji je izradio pregled razvitka hrvatskog jezika (1979). Na engleski jezik prevedena su neka klasična djela hrvatske književnosti, primjerice Gundulićevi Dubravka i Osman, Mažuranićeva Smrt Smail-age Čengića, Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić, Dubrovačka trilogija Ive Vojnovića te pojedina Držićeva djela.

Potkraj 19. st. javljaju se i prvi anglisti u Hrvatskoj. Natalija Wickerhauser otvorila je prvu školu engleskog jezika u Zagrebu, Aleksandar Lochmer autor je prvoga dvojezičnog rječnika (Englesko-hrvatski rječnik, Senj 1906) i pokretač lektorata za engleski jezik u Zagrebu, a Vladoje Dukat utemeljitelj je hrvatske anglistike i autor prvoga pregleda engleske književnosti na hrvatskom jeziku. Otada traje njezino sustavno znanstveno proučavanje i prevođenje književnih djela, a puni zamah doživljava nakon II. svjetskog rata. Vrhunac prevodilačkog umijeća s engleskoga dosegnuo je Josip Torbarina, sveučilišni profesor u Zagrebu i Zadru i priznati šekspirolog, koji je odgojio više naraštaja hrvatskih anglista. Razvoju i širenju anglistike pridonosio je i ured British Councila, koji u Zagrebu djeluje od 1946. Iako u povijesti u Hrvatskoj nije bio prisutan kao njemački ili talijanski, već od 1960-ih engleski jezik postao je najutjecajnijim stranim jezikom, djelomice zahvaljujući utjecaju popularne kulture.

Krsto Cviić (1930–2010)

U 20. st. u Engleskoj su živjeli mnogi hrvatski umjetnici i znanstvenici, najdulje pisac Josip Kosor, čija su djela prevedena na engleski jezik. Ivan Meštrović izlaže 1915. u Londonu, a 1919. izlazi mu i monografija. Znatan uspjeh imali su i glazbenici: 1911. izvodi se opereta Barun Trenk skladatelja Srećka Albinija, a Milka Trnina višekratno nastupa u Covent Gardenu. Zapažen je i rad kazališnog redatelja Vlade Habuneka, osobito režija Canterburyjskih priča Geoffreya Chaucera. U britanskim muzejima čuvaju se i djela hrvatskih autora, primjerice minijature Julija Klovića, a popis takvih djela sastavio je 1971. Vladimir Markotić. Hrvatsku bibliografiju engleskoj je publici predstavio Branko Franolić. London je bio i sjedište dvotjednika "Nova Hrvatska", najznačajnijeg hrvatskog glasila u inozemstvu, koji je izlazio od 1959. do 1990. i zagovarao nezavisnu i demokratsku Hrvatsku. Od mnogobrojnih hrvatskih znanstvenika na britanskim sveučilištima ističe se filozof Edo Pivčević u Bristolu, koji je 1974. pokrenuo časopis British-Croatian Review, dok je za bolje razumijevanje političkih prilika u Istočnoj Europi i bivšoj Jugoslaviji osobito zaslužan novinar i publicist Krsto Cviić.

Povodom ulaska Hrvatske u EU u Londonu i drugim britanskim mjestima od siječnja do lipnja 2013. organiziran je kulturni festival Welcome Croatia, program kojega je obuhvatio predavanja, seminare te dramske i glazbene nastupe koji promoviraju hrvatsku kulturu.