Hrvatska je 1990. uz Sloveniju i Češku bila među najrazvijenijim tranzicijskim državama Srednje Europe. No njezin gospodarski razvoj opteretile su velike ratne štete, ukupno procijenjene na 37,1 milijardi USD, što je otežalo pretvorbu i privatizaciju u gospodarstvu. Predratni bruto domaći proizvod (BDP) sustignut je tek 2004, a BDP po stanovniku iznosi 61% od prosjeka Europske unije (2012). Nacionalna valuta hrvatska kuna uvedena je 1994.

Gospodarstvo

Gospodarska tranzicija

Hrvatsko gospodarstvo jedno je od najjačih u jugoistočnoj Europi, a prema društvenom proizvodu i jače od gospodarstva nekih članica Europske unije. Nakon sloma socijalističkog sustava prolazi tranziciju prema otvorenomu tržišnomu gospodarstvu, što se posebice odnosi na industrijsku proizvodnju.

Za Austro-Ugarske Monarhije gospodarstvo je na području Hrvatske uglavnom bilo agrarno, iako je to doba početka industrije. Domaći kapital bio je ograničen, pa je prevladavao austrijski i mađarski, a pretežno su se prerađivala prirodna bogatstva (šume) i poljoprivredni proizvodi. Istodobni razvoj prometa, ponajprije željezničkoga, omogućio je nastanak prvih značajnijih industrijskih središta (Rijeka, Zagreb, Osijek, Karlovac, Sisak). Uvjeti za razvoj industrije postali su povoljniji nakon ulaska u jugoslavensku državu, u okviru koje je Hrvatska, uz Sloveniju, bila najrazvijeniji dio, a i tržište je bilo šire i zaštićeno carinama.

Poljoprivredno-šumarska izložba održana 1891. u Zagrebu, reprezentativna smotra hrvatskoga gospodarstva potkraj 19. st.
Reklame hrvatskih tvornica prije II. svjetskog rata.
Hrvatska narodna banka, središnja nacionalna banka zadužena za utvrđivanje i provođenje monetarne i devizne politike, izdavanje novčanica, nadziranje poslovnih banaka i ukupnoga platnog sustava.

Nakon II. svjetskog rata u okviru socijalističkoga gospodarstva došlo je do ubrzane industrijalizacije i razvoja gospodarski zaostalih, dotad uglavnom agrarnih područja, a Jugoslavenski samoupravni socijalizam bio je specifičan, različit i dinamičniji od centralističkog i planskog u drugim istočnoeuropskim zemljama. Vlasništvo, koje je nacionalizacijom postalo državnim, u tom je modelu bilo pretvoreno u društveno. Glavna tijela upravljanja u poduzećima bili su radnički savjeti, preko kojih su radnici barem formalno odlučivali o proizvodnji i raspodjeli. Najviše stope rasta zabilježene su 1953–63, kad je jugoslavensko, tim i hrvatsko, gospodarstvo bilo među najdinamičnijima u Europi. No već 1970-ih bilježi se usporavanje rasta, a 1980-ih gospodarstvo pokazuje znakove krize, što se očitovalo ponajprije visokom inflacijom. Hrvatska je ipak, i nadalje, uz Sloveniju, u Jugoslaviji gospodarski najrazvijenija republika, osobito u području poljoprivrede, industrijske proizvodnje, građevinarstva, naftne industrije, brodogradnje i turizma.

Hrvatska kuna nacionalna je valuta. Kunino krzno bilo je novčano sredstvo u srednjem vijeku, a u 13. st. lik kune počeo se pojavljivati na novcu. Danas je kuna stabilna konvertibilna valuta (ISO-kod HRK). 

Nakon raspada Jugoslavije hrvatsko socijalističko i polutržišno gospodarstvo pretvara se u sustav temeljen na privatnom vlasništvu i otvorenoj tržišnoj ekonomiji. Taj je prijelaz, međutim, bio usporen i otežan zbog ratne agresije na Hrvatsku i prilagodbe ekonomske politike obrambenim potrebama. Gospodarski razvoj opterećivale su i velike ratne štete, ukupno procijenjene 1999. na 37,1 milijardi USD, što je također otežavalo pretvorbu i privatizaciju u gospodarstvu. Osim toga, proces pretvorbe kojim je prijašnje javno (društveno) vlasništvo postalo državnim, a potom privatnim, provodio se u sprezi političkih i poduzetničkih elita, nerijetko bez stvarnog kupovanja poduzeća i ulaganja u njih. Tranzicija je stoga imala mnogobrojne negativne socijalne i gospodarske učinke: siromašenje stanovništva, porast korupcije i gospodarskoga kriminala, devastaciju poduzeća.

Kretanje bruto domaćeg proizvoda od uvođenja kune
Bruto domaći proizvod u Hrvatskoj i nekim članicama Europske unije 2011.
Bruto domaći proizvod po stanovniku u zemljama jugoistočne Europe 2011.

Hrvatski dinar uveden je kao privremena valuta potkraj prosinca 1991, a hrvatska kuna, kao nova nacionalna valuta, uvedena je 1994. Od listopada 1993. Hrvatska počinje sklapati stand-by sporazume s Međunarodnim monetarnim fondom, a od 1994. dobiva prve zajmove Svjetske banke i Europske banke za obnovu i razvoj, što je olakšavalo gospodarsku situaciju, ali i vodilo u zaduživanje. Nakon što su prevladane izravne ratne teškoće, Hrvatska je ušla u etapu rasta bruto domaćega proizvoda (BDP). Najviša godišnja stopa rasta od 5,2% zabilježena je 2002, a 2003. BDP je dostigao razinu od prije rata (24,8 milijardi USD, 1990). Trend rasta BDP-a nastavio se do 2008, kad je došlo do pada i potom stagnacije, uzrokovanih ponajprije svjetskom recesijom.

Potkraj 1990-ih u strukturi BDP-a najveći je udio imao uslužni sektor (59%), potom industrijski (32%) i poljoprivredni (9%), što je bilo slično većini razvijenih zemalja. U posljednjih nekoliko godina zbog recesijskog se ciklusa u globalnoj ekonomiji bilježe negativni trendovi u svim gospodarskim granama osim u turizmu.

Godine 2011. od ukupnog broja zaposlenih 55,6% ih je zaposleno u poduzećima u privatnom vlasništvu, 37,1% u poduzećima u državnom vlasništvu, 7% u mješovitom i 0,3% u zadružnom vlasništvu. Najveći broj radnika zaposlen je u prerađivačkoj industriji, poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu, trgovini, zdravstvenoj zaštiti i turizmu.